Hacknite Wiki

U ovom članku pokazat ćemo kako se koriste neke osnovne naredbe u Linuxu na koje se referenciramo u ostalim člancima

Ako nas zanimaju detalji bilo koje naredbe, u terminal možemo upisati naredbu:

 man [ime naredbe] 

Ako želimo detalje sâme man (manual) naredbe, u terminal upisujemo

 man man 

Kažemo da Linux ima stablastu strukturu datotečnog sustava, dakle postoji jedan korijen iz kojeg se grana ostatak datoteka. Korijen stabla je root.
Kada nemamo grafičko sučelje, ne možemo stisnuti na direktorij koji želimo posjetiti, već se za to koristi naredba cd. Kao i za sve ostale naredbe, ako nas zanimaju detalji korištenja u terminal možemo upisati “man cd”. Ovdje ćemo pokriti ono što je važno za svakodnevno korištenje. Njezina sintaksa je:

cd [putanja do direktorija] 

Zašto nije dovoljno napisati samo ime direktorija?
Upravo zbog stablaste strukture datoteka. Naime, svaki korisnik predefinirano kreće pretraživanje iz svog korisničkog direktorija, dakle svi ostali direktoriji su njegovi poddirektoriji. Svaki od njih može imati još puno svojih poddirektorija. Kad bi sustav morao pretraživati sve moguće kombinacije gdje bi se mogao nalaziti direktorij koji tražimo, proces bi bio iznimno spor. Uz to, moguće je i da se dva direktorija zovu isto pa u tom slučaju sustav ne bi znao kamo želimo ići.
Objasnimo funkcioniranje naredbe cd. Koristit ćemo ovakvu strukturu datoteka:

home
 |__ dir1
 |__ dir2
     |__ dir3

Dakle, unutar home direktorija nalaze se dir1 i dir2, a unutar dir2 je dir3. Recimo da se trenutno se nalazimo u home direktoriju. Ako želimo pristupiti direktoriju dir3, nije dovoljno napisati

 cd dir3 

jer iz direktorija u kojem se trenutno nalazimo (home) ne vidi direktorij dir3. Kažemo da se oni ne nalaze na istoj razini. Naredba

 cd dir1 

radila bi bez problema jer se iz home direktorija vidi dir1. Za pristup nekom direktoriju koji nije na istoj razini (dake poddirektoriju ili naddirektoriju), treba napisati njegovu lokaciju, odnosno putanju. Dakle, mogli bismo napisati:

 cd home/dir2/dir3

Ova će nas naredba prebaciti u traženi direktorij.
Također, koristi se i oznaka za home (~) tako da ekvivalentna naredba izgleda ovako:

 cd ~/dir2/dir3

Mogli smo ući u direktorij dir1 i napisati istu naredbu, također bi radila.
Ovaj zapis putanje zove se apsolutna putanja jer kreće neovisno o tome u kojem se direktoriju trenutno nalazimo. Međutim, datotečni sustav može sadržavati mnogo direktorija koji mogu biti duboko ugnježđeni pa ovaj način zadavanja putanje zna biti nespretan. Zato postoji i relativna putanja. Ona se zadaje od trenutne lokacije. Za definiranje relativne putanje važne su ove oznake:

Dakle, ako se nalazimo u home direktoriju i želimo ući u dir3, dovoljno je napisati:

 cd ./dir2/dir3 

Pri čemu će naredba funkcionirati i bez oznake trenutnog direktorija:

 cd dir2/dir3 

Uzmimo da smo u direktoriju dir3 i želimo pristupiti home. U terminal jednostavno upišemo:

 cd .. 

Ako pak želimo otići u direktorij dir1, pišemo:

 cd ../dir1 

Jedna često korištena funkcionalnost Linuxa je tzv. tab completion. Tijekom pisanja naredbe možemo stisnuti “Tab” i on će nam sâm dovršiti naredbu ako se može jednoznačno odrediti što slijedi. Dakle, ako krenemo pisati:

 cd home/dir2/ 

i stisnemo “Tab”, jedini direktorij u koji se možemo prebaciti je dir3, pa će se dodati taj nastavak na našu naredbu. Ako se ne može dopuniti cijela naredba, dodat će se samo ono što se može jednoznačno odrediti. Primjerice, ako napišemo:

 cd home/ 

i stisnemo Tab, naredba će se dopuniti do cd home/dir jer nazivi svih poddirektorija kreću s “dir”. Još jedan pritisak na Tab ponudit će nam dvije opcije u redu ispod i sad ćemo morati ručno upisati što zapravo želimo.
Ako zadamo putanju koja ne postoji, naredba vraća grešku.

Pwd je naredba koju koristimo kad želimo saznati u kojem se trenutno direktoriju nalazimo. Vratit će apsolutnu putanju.

Primijetimo razliku između putanje koju je vratio pwd i putanje koja piše pored korisničkog imena. Putanja kreće od home direktorija koji je “pravi” korijen datotečnog sustava, a ono što vidimo u terminalu kreće od našeg korisničkog direktorija. Naime, svako računalo može imati više korisnika pa svaki korisnik dobije svoj direktorij unutar home. Kad uključimo računalo, predefinirano se nalazimo u svojem korisničkom direktoriju. Ako tada upišemo pwd, dobit ćemo:

 /home/[korisničko_ime] 

Superuser je naziv za korisnika s najvećim privilegijama i on jedini smije pristupati svim korisničkim direktorijima, dok općenito svaki korisnik ima pristup samo svojem direktoriju.

Narebu ls koristimo da bismo ispisali sadržaja direktorija. Ako je zadana bez ikakvih opcija, ispisat će sadržaj trenutnog radnog direktorija. Ako želimo ispis nekog drugog direktorija, pored naredbe pišemo putanju do tog direktorija (apsolutnu ili relativnu). Primjerice, ova će naredba ispisati sadržaj direktorija /var/lib.

 ls /var/lib 

Napomena: Nije isto zadati putanju s oznakom “/” ispred “var” i bez nje! Ako se zada sa “/” na početku, to znači da putanju zadajemo apsolutno, dakle kreće se od home direktorija. Bez “/” je putanja zadana relativno, dakle mora se krenuti od direktorija koji nam je trenutno vidljiv.

Ako pokušamo ispisati sadržaj nečega što nije direktorij, rezultat će biti putanja do te datoteke od trenutnog radnog direktorija. Nekad nije jasno što je direktorij, a što datoteka pa ih na ovaj način možemo razlikovati. Prazan direktorij će samo dati prazan ispis. Pogledamo na primjeru. Struktura datoteka je:

folder
|__file.txt
|__subfolder
   |__one-more

Naredbama se općenito mogu dodavati opcije (zastavice) kojima dodatno specificiramo što želimo od te naredbe. Narebda ls bez ikakvih dodatnih opcija ispisuje samo nazive datoteka. Ako dodamo opciju -a (--all) ispisat će se sve skrivene datoteke te oznaka trenutnog i naddirektorija. Opcija -l dodaje u ispis dopuštenja korisnika (čitanje, pisanje, izvršavanje), vlasnika datoteke i još neke informacije. Opcije se mogu ulančavati i redoslijed pisanja ne utječe na izvođenje:

Za brisanje datoteka i direktorija koristimo naredbu rm (remove). Sintaksa je

 rm [putanja_do_tražene_datoteke] 

Ako želimo brisati direktorij, moramo koristiti dvije dodatne opcije. Prva je -r koja znači recursive, odnosno rekurzivno pozivanje naredbe za svaku datoteku u direktoriju. Opcija -f (--force) znači da se ne treba tražiti potvrda korisnika za brisanje svake datoteke posebno.

Za kopiranje datoteka u Linuxu koristimo naredbu cp. Sintaksa je:

 cp [putanja_do_originala] [nova_lokacija]/[novi_naziv] 

Dobra je funkcionalnost Linuxa što pri kopiranju možemo odmah zadati novi naziv datoteke. Ako zadržavamo isti naziv, ne treba ga pisati. Ako je original u trenutnom direktoriju, ne moramo pisati putanju, već samo naziv. No, ako želimo kopirati datoteku u trenutni direktorij, moramo staviti oznaku trenutnog direktorija, inače dobivamo grešku: Također, ako kopiramo direktorij, moramo dodati opciju -r kako bismo zadali da se naredba rekurzivno zove za svaku datoteku u direktoriju koji brišemo.

Kao što smo ranije spomenuli, Linux sustav ima jednog visokoprivilegiranog korisnika kojem je dozvoljen pristup svim podatcima. Kad nam jednokratno zatrebaju njegova prava, možemo ih ostvariti tako da da ispred željene naredbe dodamo sudo (superuser do). Sustav će nas zatim tražiti root lozinku i na taj način verificirati da nam smije dati ta prava. Sudo se koristi kad treba pristupiti nekim sustavskim datotekama koje su zaštićene, instalirati neke softvere i slično.